Ivo Andrić, Ex Ponto (II): Kad jednom izgubimo sve onda osjetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola

Kad sam se već drugi dan vozio (u osjećaju kome nema imena, gdje bol prelazi u tupost, kao žar usijana željeza u bjelinu) ušao je u moj kupe jedan svećenik. Čvrst i mlad čovjek. On je govorio sa suputnicima. Ja sam šutio.
Njihovi su odgovori bili glupi. On se razljutio i ućutao.
Najednom se okrenu meni: »Vas mora, gospodine, da tišti neka velika žalost!« Odgovorio sam neodređeno i kratko. Ućutali smo i ubrzo se rastali.
Šta li je taj čovjek vidio na mom licu? I šta li ga je gonilo da protiv konvencionalne diskrecije i uljudnosti učini takvu grešku?
Sigurno je da mnogi ljudi cijelog svog života i ne slute kako nesrećnih ljudi ima na svijetu.

Evo sam dvadeset i jedan dan slobodan i bez prestanka sam. 
Neprestano promatram pupanje, i cvat a ipak se ne mogu oteti da mislim o ljudima. Jutros, na suncu, dođe mi sva ljudska istorija kao jedan pokolj nevinih, kao crni kovčeg kom je ključ bačen u more. I radi istog Hrista prvi koji su poginuli bili su nevini.

Kad nevolja poraste i stradanja zaredaju, kad bol zaboli odveć, onda se u meni duša okrene, ispuni me prkos i drska zlobna ravnodušnost i crni ponos onih koji odviše pate. 

Ne udaraj nas odveć, Gospode, i ne daji nam tereta iznad naše snage, da nam se ne pomrači sjaj Tvoj i da se zlo ne zazari nad nama.

Leden vjetar s Vlašića koji se diže crn i ogroman kao tragična kulisa. Danas sam bio u gradu i vidio sam jedno lice koje me je gledalo takvim zvjerskim očima kakve ne vidjeh ni u najgroznijem snu. 
Vratio sam se znojan i umoran. 

Sad me prožima leden vjetar, dok šetam šljivikom, a u duši mi osta nedosanjan san.

Mrače se modre sjene po putovima, a mene je strah i sjena i puteva jer ne znam kakve mi goste nosi.

Niču studene zvijezde i misli koje ne mogu nigdje da se stane. Tada iziđe, kao krvav pečat na sve moje sumnje, crven, pun i zao mjesec iza brijega. Žene, vaše bijele ruke lome dušu moju kao hljeb.

Ritam vašeg hoda i nerazumljiv sjaj očiju vaših klikte u mojoj duši, buče i vrište, zbunjuju mi misli i ne daju usnuti.

Pokreti vaši i glasovi, u jutro, dok nosite prijesne hljebove ili stojite naslonjene na česmu, ispune me svega i još u noćnim snovima žive u fantastičnim oblicima i veličini.

Žene, vaša sjena leži na uspavanoj želji asketa i besanoj žudnji razvratnika.
— Da svedemo sve misli i težnje ovoga svijeta na njihove prvotne smjerove i istinske motive, ja mislim da bi ih veća polovica stala u toplo duplje vašeg pazuha.

Žene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko vaših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
 Tu mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže i kad sve umukne vaš je glas još u bilu krvi moje.

S čega se mudračeve oči mute i svetačke usne blijede?
Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom, i dok mislimo da si daleko, ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo u radu da te zaboravimo — gle! — na svim našim djelima tanke vijugaju linije, tragovi
tvojih nevidljivih prsta.

Šta znači talasava linija vašeg tijela? I ta nijema, bijela, raspjevana ljepota koju nemirno lovimo kao djeca leptira, a ona nam, naizmjence, ili zadaje bol ili se pretvara u gorčinu?

Žene, u očima vašim sja ulomak jednog ljepšeg neba koje je sjalo nad sretnijim stvorovima no što smo mi i za neke strahovite kataklizme prsio u parčad. 
Tu je moja brodolomna mladost smrskana u crne minute.

 Dok govorim sa sobom i svu noć stavljam sve glasnije pitanja Bogu koji vječno šuti, ja čujem kako iz daleka, kroz tamu i kroz zdvojne misli, dopire šum slobodnog velikog života iz svijeta.

To je šum žuđenog, slobodnog, dalekog života, koji se čuje samo noću u časovima najvrelijih molitava i najsmjelijih želja. 
— O, izgubljeni, lijepi slobodni živote, tek malo na istok ili daleko na zapad, o teško meni, na suhom ukletom prudu, slušajući tvoj daleki šum. Huji, huji i buja, da ga uho koje se razboljelo od čežnje sluša kao obećanje oslobođenja.

Huji, huji i tutnji, kao da milion valova velike plime u propanj ide po mene. Huji, huji i primiče se plima dalekog života i — razvija se uvijek o tvrdi nesrećni žal, prije neg’ stigne moju kuću koju vjetrovi biju.
Kasno u noć. 
Danas sam čuo u razgovoru kako neko reče: »— on i ne zna što je p r a v a s r e ć a. Ne znam za kog je to rečeno.
 Ali kako je jadan onaj koji je to rekao! 

Ja ne znam šta je prava sreća, ali za to ja i šutim. Šutim o svojoj sreći kao i o tuđoj.

Ljudi su u velikoj većini jadna stvorenja. Svoju sreću grade na varkama, a zlim očima gledaju oko sebe.

Knjige su dobre; neka i ljudi; ali mnogo mi je bolje gledati kako kiša pada. 

Moj odnos prema pojavama u prirodi nema ništa od ljudskih odnosa, ni tjeskoba, ni obzira, ni sitničavosti. Ja tonem u njima i upijam ih u sebe, u isto vrijeme.

Svi gromovi nalaze u meni odziva, sve tišine nalaze u meni svoje mjesto i svi vjetrovi svoja polja i sve magle gudure. 

Ljudi su mi teški i njina surovost i podlost, a vjetrovi su moji prijatelji, oluje moje radosti, sunčeva žega moja naslada, muka studena jutra moji najsvečaniji časovi.

Noći su pune teških snova. Osviću jutra, polusvjesna, kad se miješa groza jave s grozom sna. 

Ljepota milije moje oči, ljepota ljetnih dana oproštajnim poljupcima, da mi se ražali nebo bez oblaka i daleke planine i tamno zelena stabla u skupovima.

Ja koji živim sam osluškujem noćas muk iznad polja.

Udes koji mi je sve uzeo darovao mi je ovu šutnju da mi bude štit prema ljudima, utjeha u svim događajima i iscjeljenje duši. 

U toj tišini šutnje je sve moje: vjera moja, spašena iz tolikih poraza, moja samačka radost i stradalnikova nada.

Posljednji izraz svih i najjednostavniji oblik svih najstojanja je — šutnja.

 Zavolio sam je za sav život, a kad umine život, položiće mi šutnja, dobra majka, blijede ruke na oči i utonuće u tami sva ova jadovita priča, kao što umire kratak i nerazumljiv zvuk u tišini.

Danas je Veliki petak. Ustao sam rano poslije neprospavane noći. Išao sam u crkvu i gledao nerazumljive obrede i slušao tamne riječi Hristove tragedije.

Kroz prozore seoske crkve ulazilo je bijelo svjetlo aprilskog jutra, čuo se cvrkut ptica i jek zvona na govedima, ali sve je to bilo muklo, bijelo i prigušeno kao pozadina tamnom glasu stare tragedije koja jutros ima svoj praznik.

Bol se u meni digao do ekstaze, došao je svijetli čas olakšanja; vidio sam svu veliku braću kako pognuti pod teškom ognjenom aureolom prolaze i imaju mirno lice u olakšanju koje daje veliki bol. I moj rođeni bol i patnja dođoše mi kao nešto što nije besmisleno izdvojeno i osamljeno, nego živi kao mali djelak velike tragedije čovječanstva koje se bori. A sav noćni nemir i strah bi mi nerazumljiv i dalek kao magla što leži po obroncima ispod mene.

Ja hoću da zagledam u oči tom strahu što me muči u snovima. Ja ga čekam. Ja bdijem. Ali on ne dolazi kad ga očekujem, nego onda kad mu se najmanje nadam; zaskoči me i pije i grize i tek s jutrom odlazi i ostavlja me iznemogla i puna mraka i tegobe.

Ali uporedo s mojim mukama raste i moja očajna snaga; stičem jednu smjelost slabili, jednu samosvijest osamljenih, jedan ponos stradalih. 

Opkoljen svijetom, koji mi je tuđ i malo dobrohotan, ja se sabirem u sebi i osjećam sam i napušten, sam pod velikim ravnodušnim nebom, van svake cjeline, van svakog društva, kako sam uvijek živio, nezaštićen privilegijama nikakve klase, bez zanimanja, bez budućnosti, bez rodbine i prijatelja koji bi mogli pomoći. 

Sam, prognan, bolestan. Ali dobro je i ovako. 

Nesrećni su moja braća.

Ja ne razumijem nečedan sjaj vaših očiju, ja mislim da mi svi imamo podjednako malo razloga da se smijemo.

Odveć sam dugo sjedio, nekoć, naslonjen na tamnički prozor. U čelo mi je udubilo gvožđe dubok trag i crnu prugu u život duga samoća. Sve se ja prividno smiješim s vama i govorim, ali iznad vaših glava ja
pružam ruku svim nesrećnim, osamljenim, svladanim, svoj braći svojoj u patnji.

Mirne jutarnje misli.
Sad uviđam; gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve onda osjetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola.

 — Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano — u sjećanju. 
I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao.

Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još dobra polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumcima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne može
živjeti bez opraštanja.

Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od one starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju.

Vječni mir! — kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O, nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju!

Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni pramen svijetla između dvaju beskonačnosti.

Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.

U vjetrovitoj noći.
Ja, čovjek nestalna srca, koji živim, bez mira i radosti; gorak život u tuđem hljebu, nemirne prošlosti, pune lutanja, nesnalaženja i stradanja, nestalne, teške sadašnjosti i mračne budućnosti, šiban strastima, potresen događajima i mučen od ljudi, oboren i gažen na ulazu u život, podgrižen grijehom i borbom proti grijehu — ja žudim svom dušom mir i molim noćas od Boga život vedar i tih, da se ne kidam u sebi i ne lomim svijetom.

Kad rukom razgrnem mokru travu ugledam na dnu, vlažnom i rosnom, bezbroj bubica, gusjenica i pužića; kad podignem kamen razmjegne se ispod njega čitav jedan svijet stonoga, crvi, ličinka. Isprava sam osjećao strah i odvratnost prema tom tamnom svijetu ljigavih životinjica, koji živi u mraku i
vlazi, ali se sada, ostavljen od ljudi, sve više sprijateljujem s njima.

Krijepi me misao da je sva zemlja nastanjena i puna oblika, bića i životnih klica, da je život jači i ustrajniji od smrti, krijepi me i bar na čas utažuje moju silnu žeđu vječnosti.

Uvijek su noći bile mom životu kobne. Čuda su u meni nicala i kaosi hujali. Obuzdavao sam velike strasti, bio bitke, trpio poraze i slavio pobjede. Krv su mi pile sjene koje noću duh pohode. Rješavao sam i zamrsivao, naizmjence, bezbrojne zagonetke života i umišljene protivnosti.

Međutim su vani prolazile nokći kao božji pozdravi, ljetne noći sa raskošnom tamom, mnoge mjesečine i zimske vedrine sa suznim zvijezdama.

Zle misli i crne slutnje jednog melanholika imaju svoju strašnu tačnost pa ma koliko izgledale zdravu čovjeku apsurdne i netačne.

Melanholici su kao jasika, koja drhti i onda kad druga stabla i ne osjećaju vjetra.

Kao glumac koji, dok još stoji za kulisom, baca sjenu na pozornicu, tako se javljaju događaji u snovima i slutnjama melanholika.

U zdrava čovjeka je centar mišljenja: život i njegova pitanja, a u melanholika: smrt i njene tajne.

Oni boluju od hipertrofije duše. Oni su kao goli spuž kog obijesna djeca bace u trnjak pa se grči i previja, ali kud god se makne udari na trn. Oni su živa disonanca ovog borbenog i krutog planeta.

Nisu visile zastave na po stupa, ni tukli doboši prekriveni crnom čohom, ni treštali tromboni grcajući bolan marš, ni zvono nije zvonilo, jer mi još od jesenas nemamo više zvona; bilo je sve obično i mirno kad je umro težak, Nikola Balta.

Njegova žena, šutljiva i prije vremena ostarila, plakala je cijelu noć i sutradan do iza podne, slušajući kako tešu daske pred kućom, a kad su pokojnika digli i ponijeli na groblje ona se zanijela i dvije su žene ostale kod nje da je taru jabukovim sirćetom i posvećenom soli.

Sprovod je išao uz brdo i sporo, jer su starci koji su ga nosili nejaki, a bilo ih je malo pa se nisu mogli izmjenjivati. Župnik, brižan i boležljiv čovjek, je teško vukao svoje čizme, ali je psalme pjevao lijepo i glasno. Žene su molile krunicu.
Nosili su ga seoskim putem po kom su sa strane cvale voćke i savijale
grane jednako milosno nad svakim prolaznikom. Saranili su ga brzo i razišli se, a odmah iza tog je pala sitna i obilna proljetna kiša; na grobu se je osipala i slijegala zemlja s kojom se je on cio svoj vijek borio i nosio.
Tako su saranili težaka, Nikolu Baltu. Bilo mu je tek 54 godine.

Veoma su česte noći kad nemir ne da usnuti.

Nemir koji je isprva sladak i drag, a što duže zalazi u noć biva sve teži i mučniji.

Teško je po dušu da osjećaji koji su vezani uz događaje našeg života, ne umiru zajedno s tim događajima.

Nego i kad nestane lica i krajeva koji su bili podlogom osjećajima, oni ostaju živi i svježi i to ne u liku sjećanja nego istiniti i moćni kao u dan doživljaja.

A kako su izgubili svaku realnu podlogu bude bol i čežnju, tresu dušom kao nezaštićenim stablom, hrane se nemirom srca, kradu sadašnjost i truju budućnost.

I još se često u noći pitam: otkud ovaj nemir!?

Svaka zatvorena vrata mi se čine kao nijema prijetnja. Izgledaju mi kao podmukla usta.

Kad ih na mjesečini gledam meni se na časove pričinja kao da se crna linija u kojoj se spajaju oba krila lagano širi, da će se vrata polako rastvoriti i iz njih se pomoliti nešto strašna i neznana što se pritajilo za svakim zatvorenim vratima i što nas konačno sve čeka.

Do umora i do izbezumljenosti sam se nekoć nagledao zatvorenih vrata na ćeliji.

Vrata su zatvorena samo na grobljima, na dućanima propalih trgovaca, na kućama u kojima je bolest ili kakva druga nesreća i na tamnicama.

Zvižduk vlaka koji odlazi nosi u sebi mnoštvo uspomena. U njima ima nečeg mučnog, uvijek na nešto podsjeća i uvijek na nešto drugo. U njemu je nada i bojazan polaska u svijet, bol mnogih rastanaka i sav jad besciljnih putovanja, nemir mladosti i uzaludnost mnogih očekivanja.

U njegovom glasu govori (u uspomeni) bjesomučnost orgija i ludost godina u kojima se čovjek još ne snalazi, srdžba sudbine, očaj zapuštenosti i samoće, jadna vezanost i nemoć ljudi.
On svaki put rani dušu sjećanjem i otruje me čežnjom, taj crni voz, u ravnici ispod mene, sa bijelom zastavicom dima nad sobom i otegnutim zviždukom.

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...