Ivo Andric, citati: Još danas i sutra! Ima ih koji neće ni toliko živeti. ( Ex Ponto III)

Vojnicima, bolesnicima, zatvorenicima posete su drage i uvek dobrodosle; stoga čeznu za njima kao za lekom.

Razumeli smo se, iako se nismo mogli sporazumeti.

Dovoljno je da sve te ljude koji sad stoje ili prolaze gnevno ili nabusito isored tebe, zamisliš za trenutak ispružene, neme i nepomične - u vodoravnom položaju - i ti ćeš se osloboditi osećanja straha, pritiska koje ti sada dolazi od njegovih reči i postupaka.

Ljude je mnogo lakše prevariti i oštetiti vešto poređanim istinama.

Zatvroite se kao cvet koji sklapa latice tražite spasenje u snu i u ćutanju i čekajte da ponovo svane dan.

Ponajčešće se dešava ovo: kad ja živim i uživam u životu, moje delo spava mrtvim snom i samo ponekad bunca u snu; a kada ja stradam ne živeći, živi i raste moje delo, hraneči se mojim stradanjima kao zemljom crnom.

To je lepota koja ne pirlita i nadvikuje, nego prosto postoji.

Sarajevo. Najčudnije kuće, koje otkako su postale izgledaju ruševine i sklone su padu, koje izgledaju nezdrave, a u kojima se živi dugo i prijatno kao malo gde.

Još danas i sutra!
Ima ih koji neće ni toliko živeti.

... znala je da muškarci, naročito oni jako, cijene stvari za kojima žude onoliko koliko je teško do njih doći.

Retko i dobri časovi dana kad nisam van sebe, kad se ne tražim tamo gde nema i gde me ne može biti, kad ne smišljam odgovor na pitanja koja bez pravog smisla i osnova, sam sebi postavljam i za koja u mukama i velikim, a potpuno uzaludnim naporima tražim odgovore koji se ne mogu naći, jer ne postoje, a sve i kad bi postojali i bili nađeni, ne bi nikom bili potrebni ni korisni, ponajmanje meni samom.

Poznaj sebe, izvrsno je uputstvo, ali jedino Bogu pristoji da ga izvrši: ko drugi do on možeda poznaje svoju bit.

Pomislite da pokojnici nemaju drugog stana ni zavičaja da našeg sećanja.

Ali umesto zamišljenih lica i predela i predmeta, javljaju se samo poznati ljudi i krajevi, oni koje sam voleo i izgubio.

Čoveče, budi pametan i budi gluv, da ne čuješ zta sve govore po raskršćima veštice.

Ja ne zanm šta sam ja, odakle dolazim ni kuda idem. Nejasno mi je ono što je bilo, nerazumljivo ono što sada biva i potpuno nedogledno ono što bi moglo bitii što će biti.
Zbog toga ja i ne mogu ništa da uradim, da ostanem pri jednoj misli, ni da se skrasim na jednom mestu.
Zbog toga ja nikada unapred i sigurno ne znam šta ću odgovoriti na neko pitanje, ni kako postupiti u slučaju kad se mora delatiNemam uzora pred sobom, ni primera i sećanju, ni nagona u krvi ni ustaljenog pravila u svesti.
Nisam toga nikada ni imao, niti to u životu naučio; naprotiv  s godinama se sve teže snalazim, sve manje znam i što god zamislim, kažem i učinimispada na nesreću moju i nezadovoljstvo ljudi oko mene.
Ne umem da živim, a zovem se čovek. Između mojih snova i mojih misli i postupaka na javi - nikada nije bilo mnogo razlike, a s godinama ona biva sve manja, sve se meša.



Ex Ponto (IIIa) Ivo Andrić

Dani mi prolaze uzalud. Najljepši izvori dušini presahnuše. Izgubio sam dodir sasvima koji me vole i razumiju, taj spasonosni dodir koji nas krijepi i drži, koji djelima našim daje poticaj i snagu i življenju našem smisao.

Posve sam odcijepljen. Tonem u zaboravu. Prikriva me žalost. Sam sebi dolazim kao svijeća koju su zaboravili ugasiti pa izgara svu noć na oltaru kao neviđena žrtva u gluho doba.

Najteže je čovjeku kad sam nad sobom osjeti samilost.

Kome da kažem kako me je zamorila zemlja?
Ko zna koja je to pokora da se živi gluho i bezizgledno, među ljudima kojima ne mogu ništa kazati i koji mi nemaju ništa kazati?

I tako uvijek: izmjenjivanje lažnih udvornosti i mučno skupljanje plitkosti.
Nikad topla ni iskrena razgovora, da stare riječi i drame misli zaigraju kao sunčana prašina na svjetlu smješka; nikad da se rastaje srdačno, pune duše, s dragim licima, radujući se ponovnom viđenju, nikad da se liježe, usne i budi
spokojno.

Tako život prima masku ukočene, bezglasne tragike i rođena duša mi biva kao lijepa daleka uspomena. A izgleda ni odkud.

Vidio sam da je, u ova vremena, glavni i često jedini pokretač ljudskog djelovanja strah, panički nerazumni, često posve bezrazložni, ali istinski i duboki strah.

Evo druga godina da u svih ljudi gledam na licu taj strašni i smiješni izraz, koji ne sliči ničem što se inače vidi na licu čovječjem.

To je neki napregnuti izraz u kom ima opreza, nijeme samilosti i ponajviše sebičnosti.

Taj izraz još najviše sliči onom smiješnom i nestalnom izrazu lica u djeteta koje padne i onda gleda one koji su oko njega, neodlučno da li da udari u plač ili u smijeh.

Možda je u početku bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli i surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri.
Sve se niži višega boji. A onaj koji nema nikog da se boji taj preza pred strahom kog mu rađa njegova bolesna mašta, jer strah je kao zaraza koja ispunja sve mozgove.

Kad bih mogao zaviriti u nutrinu ovom čovjeku kom je određeno da me muči, mislim da bih našao malu, bijednu dušu, izmučenu obzirima i strahom pred propustima i ukorima.

Žao mi ga je i ta me samilost boli.

Misao kao voda u gorskom viru, među stijenama gdje ne dolaze životinje i ne dopiru ljudi, grgolji, ponire, vraća se i baca i pjeni od stijene do stijene.

Sva tragika mog sadanjeg života se može stegnuti u jednu riječ; samoća.

Muka i neplodnost mog života potiču od ove strahovite duhovne izolacije u kojoj se ledim i kamenim i propadam kao napuštene kuće u koje nitko ne dira, ali one — baš zato jer niko u njima ne stanuje — propadaju i ruše se stalno i polagano, kao da ih nevidljiva ruka kida.

Otišao sam N-im na ples. Tijelo je bilo zadovoljno.

A duša je u liku mršave Cigančice zebla i čekala pred portalom s košaricom ljubica. Kočijaši su je grdili.
Kad smo se, u zoru, razilazili nudila je ljubice. Svi su odbili. Odbio sam i ja.

Otpratili smo dame, a kad sam došao kući, satrven i umoran od bdijenja i ogavnosti, našao sam na stolu buket ljubica, malo povelih i blijedih, kakve prodavaju ciganske djevojčice ispred portala.

Nikad nas duša naša ne ostavlja. Ona prati tijelo na svim njegovim lutanjima, kao poziv i opomena, a u samoći čeka tiha, u ustrpljivoj ljubavi.

Tri sam puna sata sjedio večeras nad stolom.

Moji su snovi bili od onih koji se rasplinu prije nego zgledaju bjelinu papira i moje misli tamne, strelovite i daleke kao noćni vjetrovi.

Više od tri sata sam prosjedio za stolom u mislima i sad idem da spavam, zanesen i umoran.

Ugasio sam svjetlo i u tami vidim kako se na stolu sablasno bijeli neispisana artija.

Drage moje nekazne želje i carski noćni snovi, ostanite sa mnom da u pustim noćima vodimo duge razgovore, da budete kraljevska baština meni siromahu, da me tješite u sužne godine i da mi budete jedina nagrada za sve probdjevene noći i samotne i gorke dane.

Svi bolni napori da se uzdigne nad sebe i izvan sebe nisu nego jedna muka. Oni se — naopako po mene — miješaju s nezadovoljenim zahtjevima života i stvaraju nepodnosiv haos.

Živim trajno u tami, jedino svjetlo je bljesak rijetkih i kratkih časova koji uskršavaju dušu zanosom i obećanjem divnih podviga, stvaranja i djela. Ali časovi ne dotiču ni koliko da čovjek posegne rukom za perom, a nada mnom se opet sklapaju mrak i jad kao valovi.

A nastojim li protegnuti svijetlu minutu inspiracije i pripeti nježna krila svog sna ruga mi se s papira, kao iz ogledala, moje lice i moja sudbina, čuje se, samo meni poznat, krvav plač samca i tužba stradalnika.

U svakoj provinciji ima jedan očajan strah od dosade.

Taj strah je najmoćniji faktor palanačkog života. On je uzrok one bezumne društvenosti, on ih godi da se žene, da se dueliraju, da uče jezike, tjeraju politiku, love ribu ili skupljaju kukce. On se ceri iz njihovih ogovaranja i bdije u njihovim očajnim terevenkama.

Taj strah pred čamotinjom pusta i mrtva života tako je užasan da ga građani i ne priznavaju jedni drugima, nego potajno živi u njima i grize ih i goni i sve je jači, kao bolest koja se krije, a za kišnih sumornih dana, kad zaokupi duše kao panika, on se ne da sakriti nego je na licima svih prolaznika
kao samoubilačko bljedilo.

Dvadeset i četiri sata je bio u meni haos.

Bio sam žrtva muka koje sam sam sebi zadavao. Po sto puta sam prešao sve skale duševnih patnja. Pohodile su me sve nesreće koje samo može zamisliti jedna mašta.

Grijesi, sumnje i kajanja. Bespomoćnost i strah djeteta, nemir i očaj zločinca.

Sve je prošlo dušom u dvadeset i četiri sata, a danas, sjedeći sam za stolom, bi mi odjednom lako i svijetlo u duši. Osmjehnuh se i dočekah izbavljenje kao nešto što se po sebi razumije.
Jesu li ova dvadeset i četiri sata slika mog života?

Ta žena se je zvala Nepomućena Radost Života, ali to Je u jeziku kojim je moja duša govorila s njom bila jedna jedina zvonka riječ. S tom ženom sam urekao sastanak, usred grada, u po bijela dana.

Ja sam došao. Ona nije došla.

Čekao sam je. Čekao sam je najpre strpljivo i veselo, a onda sve nemirnije i teže. Sati su prolazili, a ja sam kao uklet šetao na uglu gdje me je ročila nevjerna žena.

Moje čekanje je prelazilo u očaj. Zaklinjao sam se da ću otići ne okrenuvši se, ali sam se sa ugla vraćao: samo još jednom! I šetao sam ponovno.

Stalo mi se priviđati. Žena koja je dolazila imala je njen hod. Druga je imala njenu haljinu. U treće sam vidio njen nakit na vratu. Ali nje, nje nije bilo.

To je strašna žena.

Ja mislim da ona uživa u tuđim mukama i da stotinama ljudi zakazuje u isti sat sastanke i dok je na stotine uglova čekaju, noseći mučne sate kao žeravicu u utrobi, ona stoji, negdje na kraj grada, iza prozora i spokojna lica ukočeno promatra polja koja se mrače.
Ivo Andric nacionalnost nationality

No comments:

Post a Comment

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...